Osjećaj nepripadanja vlastitom tijelu koje je pod utjecajem bolesti – možda bismo tako mogli skupiti rasuti teret o kojem Božić piše u ovoj knjizi. Prolazeći vlastitu dijagnozu jedne vrste epilepsije, gradeći zbirku terminologijom bolesti, ali govoreći uvijek emotivno, iz vlastite nemoći naspram tog stanja, on iskapa slikovite pjesme iz sterilnog okoliša. Propitujući sebe koji se mijenja, kao i važnost moždanih valova u odnosu na ono što čini našu osobnost, naš duh, razmatra proporcije i mogućnosti čovjeka. Što učiniti s tijelom ako je ono najednom izdajnik svega što jesmo? Postajemo li tada njegovi taoci i možemo li se spasiti, smijemo li to pomisliti? Božić propituje te granice, vlastitu lucidnost, ali i ljubav. Iako je naizgled ovo knjiga o borbi koja je unaprijed izgubljena, ona je i knjiga o traženju ljubavi i u pozadini ovih stihova titra jednako kao i bjelina. Ljubav nam ne mora odgovoriti, ali Božić postavlja bitnu premisu: važno ju je tražiti, čak i u danima kad je teško nositi sve ono što mi sami jesmo. – Monika Herceg