Ivo Andrić bez ikakve je sumnje jedan od najvažnijih pisaca ovih jezika, jedini autor s područja bivše nam zemlje koji je počašćen Nobelovom nagradom za književnost. Rado čitani pisac oko čijega se djela i danas lome polemička, nacionalna i ina koplja, o kojem se pišu goleme studije, održavaju simpoziji, a romani se nalaze u školskim lektirama. Na Vrbasu tekija roman je koji andrićevskim stilom progovara o važnoj bosanskoj temi, o onoj za koju u dosada objavljenim tomovima nije bilo mjesta – samostanu u Jajcu. To je još jedna priča o bosanskim fratrima i Bosni Srebrenoj, o Bosni od sredine devetnaestoga do sredine dvadesetog stoljeća.
Podijeljen u tri dijela, "Na Vrbasu tekija", "Jajačka hronika" i "Paučina i promaja", roman je to čija su prva dva dijela možda izgubljen ili nikad napisan Andrićev rukopis, dok je treći dio fantastično precizna studija o Andriću i njegovu djelu te ujedno i autobiografski uvid u Josipa Mlakića i njegove teme.
Josip Mlakić romanom Na Vrbasu tekija uspio je gotovo nemoguće: ispisao je Andrićevim jezikom neispripovijedanu priču, uspio je rekreirati svijet koji nam je i blizak i dalek, svijet koji je ostao sačuvan u knjigama i kronikama, svijet koji je stvorio i u njegovim detaljima sačuvao Ivo Andrić, a sada ga je jednako moćno i stilski besprijekorno nastavio jedan od najboljih suvremenih pripovjedača Josip Mlakić.