Knjiga priča Senka Karuze Fotografije kraja snažno govori o nesigurnosti i prividima svijeta u kojem žive njezin pripovjedač i njegov čitatelj. Svijeta koji ima mjeru otoka, njegove izgubljenosti i beznađa, naslonjenosti na šutnju, ali i onoga što zaokuplja naša tijela, naše živote u istodobnoj okruženosti i otvorenosti. Boreći se s nemogućim, živeći od iznenadnih uvida i nestvarnih prizora – od djetinjstva, od nježnog i robusnog pamćenja do iščekivane sreće i uništenja – njezin autor, protagonist i lik, piše baladu o svemoći, o bijegu i povratku, o sebi i o drugome. Pripovjedački kozmos Senka Karuze građen je od uzbudljivosti lijepih rečenica i njihove prošlosti, od onoga što se voljelo i što se po putu promijenilo, izmjestilo i izgubilo. Priče o mladima i starcima, djevojkama i ženama, obitelji i drugima, o brdima i visinama, o moru i gradovima, o istini slike, govore o žudnji i bijegu, o sadašnjem i budućem... Vrijeme i hrabrost, radost, strah i sumnja, u njegovim duhovitim i bizarnim, ironičnim i veselo-tužnim pričama nude strast i melankoliju, otočku grezost i „besramnu želju za postojanjem". Gotovo dnevnička knjiga Senka Karuze, višeznačna i dvosmislena naslova, pokazuje ono što imamo i što nam nedostaje, što smo stekli pisanjem kao našim stvarnim životom, našim stvarnim postojanjem. Mrak i svjetlost su, piše Karuza, „jedan od onih sjajnih neponovljivih trenutaka koji nas iznenada zaskoče". Ponavljamo to kao da smo na početku uzbudljiva i neizvjesna putovanja, kao da smo rekli sve i ništa!

Miroslav Mićanović