Nakon što je zbirkom priča Groblje manjih careva (nagrada Josip i Ivan Kozarac 2010.) i romanom Roki Raketa (nagrada tportala za najbolji domaći roman 2014.) razbucao skice nekih budućih kanona i promijenio krvnu sliku domaće književnosti, Zoran Malkoč knjigom pripovijedaka Umro Supermen konačno se potvrdio kao jedan od najmoćnijih, najosebujnijih glasova novije hrvatske proze.

Umro Supermen nije samo naslov – to je i vijest i otrežnjenje, prekretnica i objava Malkočeva autorskoga kreda. Jer ako superjunake dokraja razobličiti može samo smrt – kao da nam poručuju ove priče – jedino što nama smrtnicima iza takve smrti preostaje jest: odrasti.

I doista, nakon prve u nizu superjunačkih smrti, one Josipa Broza Tita, Malkočevi likovi u ovoj knjizi prolaze ubrzani tečaj odrastanja – bune se i sanjaju, vjeruju i iznova razočaravaju, izdaju i bivaju izdani u predraću, ratu i poraću, sve dok im, napokon odraslima, konačno ne ponestane superjunaka.

Do odgovora na vječno pitanje – Što je čovjek? – autor dolazi bespoštedno propitujući što je ono manje i ono što bi željelo biti više od njega – nadčovjek i podčovjek – a to je potraga koja se ne odvija kroz iznimne, već prije prepoznatljive i bliske nam ljudske sudbine . Poezija koja se isprepleće s okrutnošću, nježnost što balansira na rubu sječiva, humor od kojega se ledi krv u žilama... u ovim su Malkočevim prozama savršeno uravnoteženi, u idealnim omjerima pronalazeći svoju idealnu formu.