Pod zaštitom Hora, poganskog božanstva Sunca i rata, vrhovnog boga starohrvatskog panteona, ratnički narod Hrvuata (čak. Hrvata) putuje tragom Sunca, krenuvši iz azijskih prostranstava, zorom od istoka prema zalazećem Suncu, k novoj domovini u kojoj će pronaći dom i prihvatiti kršćanstvo. Hrvatska narodna saga s otoka Krka Po slidu Slnca – Črjeni bojovnici zi Harezme (štok. Tragom Sunca – Crveni bojovnici iz Horezma) prati povijest hrvatskog naroda kroz daleka stoljeća i mnoge domovine u kojima je živio onako kako je vidi hrvatska narodna predaja. Priča je pripovijedana naraštajima u plemenitim krčkim rodovima Žica Mikulina i Mrakovčića Pavlića, a konačno je zapisana 1951. godine u malom gradiću Puntu na otoku Krku, na arhaičnom i vrlo specifičnom lokalnom dijalektu čakavskoga hrvatskog jezika koji nas mnoštvom neobičnih arhaičnih riječi odvodi u daleku slavensku i predslavensku prošlost.

Saga pripovijeda o dolasku naroda Hrvata na Jadran te životu i selidbama bespućima Euroazije kroz tisuću godina povijesti omeđenih dvjema povijesnim bitkama. Prva, čini se, opisuje poraz vojske kralja Partskog Carstva Artabana I. 124. ili 123. pr. Kr. u srazu s nomadskim osvajačima s istoka, o čemu svjedoči rimski povjesničar Justin (JUSTIN, Epitomes, XLII.), a u drugoj je opisan trijumf flote hrvatskoga kneza Branimira nad eskadrom mletačkog dužda Petra Kandijana I. 18. rujna 887. u Bitki kod Puntamike u Zadarskom kanalu, koju obrađuje nestor hrvatske pomorske historiografije Bartul Bare Poparić u knjizi O pomorskoj sili Hrvata za dobe narodnih vladara (B. POPARIĆ, 1899.).

Ta duga epska priča započinje u carskom dvorcu na rijeci Tigris i prati hrvatski narod na putu od Carstva Horezma (eng. Chorasmia) preko afganistanske Arahozije (staroperz. Harauvatiš) do porječja rijeka crnomorskog sliva. Nakon dolaska u prostor između Volge i Dona, Hrvati se, prema fabuli sage, šire preko Buga i Dnjepra pa sve do planine Karpata i osnivaju veliku državu s glavnim gradom Horovom. Država Hrvata se nadalje širi na sjever Vislom i na zapad sve do Dunava. Konačno, narod Hrvata dolazi na prostor Ilirika dvjema rutama; kopnenom, koja nam je iz povijesti poznata, i vodenom, tisućama brodica preko Crnog i Egejskog mora na istočnu obalu Jadrana.

Iako zapisana tek polovicom 20. stoljeća, priča je iznimno vrijedna jer je u pučkoj predaji sačuvana s više stotina kraćih priča i pjesama s kojima se duboko prožima i nadopunjuje. Čitava usmena književnost jednoga maloga otočkoga gradića i njegovih drevnih rodova, čuvana stotinama, pa i tisućama godina u predajama puka, doprla je do našeg vremena, u kojem je zapisana. Ta opsežna predaja aristokratskog podrijetla i sadržaja te neizmjerne ljepote narativa ne samo da objašnjava, dopunjava i tumači događaje opjevane u sagi već nudi nov, neobično zanimljiv pogled na ranu povijest i etnogenezu Hrvata i Slavena i korelira s radovima mnogih domaćih i svjetskih znanstvenika, arheologa i povjesničara. Njezin značaj višestruko nadilazi hrvatske okvire te će, jamačno, stati uz bok najljepšim djelima slavenske i svjetske predajne književnosti. Oni koji su je pročitali uspoređuju je s nordijskom Hervararsagom (Hervarar saga ok Heiðreks), Pjesni o Nibelunzima i...