Poput tijeka jedne paralelne svijesti riječi Jeana de Breynea slijevaju se u jednom dahu iz početnog stanja ili prizora koji je potaknuo pjesmu preko zapleta proizvedenog upletanjem pitanja o ljudskom rodu do istjecanja inicijalne pomisli ponovo vraćene u prezent i prvo lice. To je tek jedan, ali za ovog autora vrlo karakterističan slijed prenošenja zatečene situacije ili dnevne introspekcije u prizmu pjesme, tj. u ozvučje koje Michèle Aquien naziva drugom stranom jezika.
To naličje svakodnevnog jezika ovdje poprima ton žamora misli, koji je iznesen u svom izravnom obliku unutarnjega govora, ne ispravljajući fragmentarnost, nedorečenost, račvanja i žargon izvornoga naviranja, i koji upravo zahvaljujući odsutnosti razjašnjavanja i prerade stvara tečnu i gipku cjelinu. Više nego rječitost, upravo zvuk i ritam vode pokret pjesme u vrtlog vertikale koja će često naći uporište u zadnjem stihu.
Sam taj način ujedno upućuje i na sadržaj zbirke Kad čovjek govori, koji u centar zbivanja stavlja međuvrijeme, međuriječi, sporedne pokrete, iščekivanja, ne bi li iz tog rubnog kuta osvijetlio pitanje vremena, ljudskog trajanja, mehaniku kretnji i ponašanja unutar zadanog društvenog okružja. Kao svojevrsni negativ, tema nedogađanja i mnogih prostora između zrcali obrise prisutnosti.
Pjesme često poput slike, bljeska ili fotografije fiksiraju pažnju šetača-promatrača, koji traži i primjećuje ljepotu pojedinih lica, potencijalnu veličinu bića i raspon ljudskih mogućnosti, kao kontrast i protutežu intelektualnoj bijedi i fijasku društvenih ideala.
Kad se ulicama stranim ili poznatim uputi ususret svojoj vrsti, Jean de Breyne kreće s predumišljajem: želi se suočiti s čovjekom i podignuti njegov pogled.