Dubravko Detoni u formi dnevničkih zapisa, dakle svakodnevnog bilježenja svijeta oko sebe, ispisuje fascinantan tekst, tekst koji možemo iščitavati i kao prozu i kao poeziju i kao mikroeseje o svakodnevici, prolaznosti ili pak umjetnosti. No jednako tako, ili još važnije, Dubravka Detonija, jednog od naših najznačajnijih suvremenih kompozitora, nikada nije zanimala samo poruka, već i način na koji je ona prenesena. Detonija zanima sama bit riječi, njezina izvornost i njezino pretvaranje u nešto drugo. On se vraća Hansu Christianu Andersenu, kojega iščitava dječački zaigrano pa potom stvara svoju razigranu kompoziciju, pjesmu u prozi ili prozu u pjesmi.
Svojim imaginarnim intimnim dijalogom s Andersonom, Mozartom, prirodom, glazbom, ali nadasve jezikom – jer jezik je i glazba i matematika, i umno i zaumno – Detoni iznova kreira. Kod Dubravka Detonija jezik je instrument kojim se on igra i poigrava, od kojeg stvara nove, drugačije slike i metafore, jezik postaje ili, bolje rečeno, ostaje osnovna građa ne samo teksta već i mišljenja i promišljanja samoga. Detonijevi Krajobrazi ili Nakon čitanja Andersena knjiga su koja se može čitati i razumjeti na onoliko načina koliko je pogleda na svijet.