„...Zapravo nikad nije bilo čvrsto odlučeno da će Ivica studirati samo zato što pohađa gimnaziju i što mu se otac, za razliku od svoga oca, ne bavi poljodjelstvom i što ga svaki dan boli glava. Sve je to bilo u zraku, visilo... Pretpostavljalo se... Prilike će se poboljšati. Sestra će biti udomljena. Na leđima roditelja ostat će još samo sin, a to je nešto drugo. Međutim, sestra je bila i bez zaposlenja i bez muža. S njim se računalo, ali je trenutačno marširao u Tetovu. I zračna udaljenost je velika, a kamoli željeznicom! Izmjena pisama na toj relaciji bijaše najčvršća veza i još jedino jamstvo da zaručnik misli ozbiljno. Premda, kad se vrati iz vojske... Tko zna što mu može puhnuti u glavu?!
Ivica se potajice nadao da će otac smisliti neku računicu na osnovi koje će ga poslati. Uzdao se u njegove blagajničke sposobnosti. Bit će teško, ali će na kraju sve ispasti dobro. Bar za skroman početak. Glavno je krenuti s mrtve točke. Sasvim slučajno ta se mrtva točka zove Banovdar...
Bijaše to trenutak kad mu se svaki nastavak i mišljenja i kretanja u bilo kojem smjeru činio nepodesan, namješten, ishitren. Kako da se ponaša mladić koji je gajio stanovite nade, i onda u prenesenom značenju saznao da ne može računati s odlaskom na studije, jer je to preskupo za njegovu porodicu? Kako da zamišlja svoju budućnost kad je, htio – ne htio, sve gradio na činjenici da će jednog dana biti čovjek s titulom? Perspektiva se naglo suzila, vidi joj dno: život u Banovdaru i sve ostalo što uz to ide..."