„Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednačeni damar. Nije važno šta se dešava u svijetu, nije važno šta će biti sutra, važan je ovaj čas blaženstva bez misli. Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više. Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema. I ima sreća. Da li je mogu zadržati? Napolju je proljetna noć, i mjesečina. A ja ne mogu da zaspim, od sreće kojoj nisam tražio razlog. I nisam se čudio što je tako. Kako bi drukčije i moglo biti?"
Srpska književna scena može se pohvaliti brojnim piscima izuzetnog dara, ali malo je onih čije stvaralaštvo dotiče čitaoca kao Selimovićevo – toplina i neposrednost njegovih junaka i čistota osećanja koja izviru sa stranica ovih dela, ispričanih takvom jednostavnošću kakvu samo vrhunski majstor može da postigne, diraju pravo u dušu i zauvek tu ostaju. „Derviš i smrt", „Tvrđava" i „Ostrvo" pravi su biseri ovog velikana.