„...A tada je ujak Joža već izašao iz anonimnosti. Stambene zadruge bijahu preživjeli oblik udruživanja beskućnika. Ujak se Joža bez poteškoća svrstao u redove administracije. Izabrao je neugledno, ali vraški važno i odlučujuće mjesto u gradskoj stambenoj upravi. Čak i jedan direktor Barbir cijenio je poznanstvo s ujakom Jožom. Međusobno izmijenjene usluge stvorile su među tom dvojicom muškaraca nešto kao prešutno razumijevanje. Zato je Barbir samo mahnuo rukom kad mu je Joža opisao slučaj svoga nećaka Lugarića, nezaposlenog pravnika, koji kao da nije sin onog pokojnog antidržavnog elementa, fiškala Lugarića. Djeca su na majčinu stranu, a to znači na stranu ujaka Jože. Veću preporuku Barbir nije zahtijevao..."