Putovati s Markom Pogačarom, jednim od najvažnijih hrvatskih pjesnika svoje generacije, znači svijet moći vidjeti kao slijepu kartu, put čitati kao sonet ceste.

Ali sljepilo karte ovdje rađa budniji pogled putnika; svijest da, osim državnih granica zemalja koje pohodi, zemljovidi ne sadržavaju ništa, da ih tek treba ispisati, u njih prokrijumčariti sadržaj/sebe.

Iako piše o prelascima, Pogačar do granica zapravo slabo drži, i možda se baš zato Slijepa karta doima kao raskuštrani bastard književnosti i kartografije, rastrča­­ni mješanac putopisa, eseja, dnevnika, biografije, proze i autofikcije.

Više nego za pružanje korisnih informacija, pet kontinenata u Slije­poj karti služi za postavljanje pitanja. Što bi to danas, u doba Google Mapsa i Wikipedije, uopće bio putopisni žanr? Što je i čime je određen konstrukt koji nazivamo identitetom? Je li kozmopolitizam moguć i koji bi ga politički okviri mogli omogućiti? Što je domovina i može li se ona po volji izabrati, usvojiti, ili odbaciti, dok se putuje, bilo gdje uz cestu?