Nakon što je u požaru kafića Tri palme izgorio vlasničin sin, svi traže krivca, a krivac može biti samo jedan: mladi Rom koji je u kafiću radio kao konobar. On je prisiljen bježati jer njegova je krivnja za sve druge neupitna, njegovo lice vrišti sa svih naslovnica, te se mora sakriti, a to može samo u Bosni, u naselju u kojem živi njegov otac. A poput svoje sestre samo je sanjao da živi kao i svaki drugi čovjek, da ne bude neprestano obilježen bojom svoje kože.

Taj je događaj, u osvit rata, naizgled mirnoj gomili bio okidač, te ona u potrazi za pravdom okružuje romsko naselje u Zagrebu, stvarajući od njega geto, jer krivi su Romi, oni su ti koji su drugačiji i zato opasni. Hoće li brat i sestra uspjeti prijeći sve granice, prije svega one u ljudskim glavama? Hoće li Enis pronaći oca, koji opsjednuto skuplja dokumente o Romima sa sličnim prezimenom, pobijenima u romskom Holokaustu, nadajući se velikoj odšteti, dok kao taksist vozi visoke oficire JNA u svome starome mercedesu?

Od Zagreba do Bosne, od sadašnjosti do prošlosti, od romskoga geta u središtu Zagreba do Auschwitza i slabije poznatoga romskoga Holokausta, od sanjanog normalnog života do ratnih trublji, Nebojša Lujanović u svome novom romanu Oblak boje kože pripovijeda o krivnji i pravdi, o žrtvama i onima drugima, prije svega o Romima i njihovoj kulturi, o onima istinskim drugima koje ne vidimo i koji su uvijek u središtu tragedije.