Ksaver Šandor Gjalski (1854.-1935.) jedan je od najznačajnijih pisaca hrvatskog realizma. U književnosti ostaje zabilježen kao raznovrstan pisac koji se uspješno nosio sa svim književnim i društvenim mijenama na prijelazu 19. u 20. stoljeće, te je, ostavši književno aktivan čitavoga života, iza sebe ostavio tridesetak svezaka proze. Iako predstavnik realizma, kojemu je glavni uzor Turgenjev, Gjalski je u književnom radu među prvima nagovijestio moderne tendencije, pa se dijelom svog stvaralaštva uklopio i u to književno-stilsko razdoblje. Njegov cjelokupni opus važan je i kao društvena, politička te kulturna kronika jednog burnog doba hrvatske povijesti. Najpoznatije mu je djelo zbirka pripovijetki Pod starim krovovima, objavljena 1886. godine s izvornim naslovom Pod starimi krovovi. Priče iz te zbirke, pisane u prvom licu, tematski su povezane idealiziranim prikazima staroga hrvatskog plemstva i njihovih života u zagorskim kurijama.

Na temelju šopenhauerovske slike svijeta u kojoj se čovjek ne može suprotstaviti prirodnim zakonima te je time osuđen na patnju i bol, Gjalski stvara lik Janka Borislavića, intelektualca koji traga za samim sobom i svojim mjestom u društvu, da bi na kraju ostao razočaran nemogućnošću pronalaženja duhovnog mira. Ovim djelom iz 1887. godine Gjalski otvara nove teme u hrvatskoj književnosti, koje će se kasnije naći u središtu zanimanja pisaca moderne.