Branislav Glumac ne prestaje nas iznenađivati. Poslije specifičnog interpunktuarija što ga je razvio kao dio svoje novije poetike sada nas stavlja pred gotov čin s prozom za koju ne znamo u koji bismo je žanr svrstali. U njoj se sudaraju i memoarizmi, i autobiografizmi, i esejizmi, i feljtonizmi, i vinjetizmi, i okusi pjesme u prozi, i konfesionalizmi, i polemičke sjekire i političke grilje – autor se ničega nije libio i od mješavine svega toga stvorio je žanr koji će tek dobiti svoje književno-povijesno i teorijski fundirano ime/naziv.

U sobi ispovjedaonici pisac se ispovijeda sebi samome. Gleda se u oči i kaže si sve u lice. Razgovor sa samim sobom bude mu vrlo ljekovit. Pisac se pere deterdžentom krajnje iskrenosti.

Lakše mu je ovako čistome.

Alojz Majetić