U zbirci «Ako se zovem Sylvia» objedinjene su pjesme Aide Bagić koje su nastajale u različitim razdobljima autoričina života, do 2007.; sabiranje sjećanja i propitivanje vremenitosti u središtu su njezina poetskog interesa.

Dominantni ton u zbirci je melankoličan, jer riječ je o prisjećanjima, prizivanjima nekih zaboravljenih slika iz djetinjstva, mladosti, ponekad na samom rubu patetike, ali važno je naglasiti kako je autorica ipak uspijeva izbjeći, i to ironijom, ili pak grafičkim rješenjima – tj. razbijanjem linearnosti stiha. Njezin krajnji cilj je upravo želja za gubitkom sjećanja, jer osloboditi se sjećanja može za nju biti tek lijek, kao što je pisanje pjesama nesumnjivo pokušaj oslobađanja svijesti od tih slika prošlosti. Potrebno je istaknuti i kako se Aida Bagić nerijetko igra riječima, pa neke pjesme pružaju poseban zvučni užitak. Utjecaj čitanja ruske avangardne književnosti ogleda se u pjesmama u kojima je posebno težište na ritmu, ali i na angažiranosti. Aida Bagić nerijetko se referira na literaturu – na bajke, na balade, na ruske avangardiste, na Slamniga i na hrvatsku žensku književnu tradiciju. Nesumnjivo je pak da je upravo Sylvia Plath njezina posebna inspiracija... (Darija Žilić)