Knjiga Bojana Krivokapića književni je događaj koji nadilazi granice nacionalnog (srpskog) književnog polja. Ova zbirka priča prevazilazi to i doslovno: pisac suvereno prelazi iz jednog štokavskog (srpskog, hrvatskog, bosanskog, crnogorskog) književnog jezika u drugi, kao što i njegovi junaci lutaju Sarajevom, Zagrebom, Beogradom, Novim Sadom...

Pripovjedači i junaci Krivokapićevih priča odlikuju se suvremenim, dinamičnim, kolokvijalnim govorom koji odgovara dnevničkoj formi većine ovih zapisa. Međutim, fragmentarnost i anegdotalnost pripovjedanja samo su prividno posljedica dnevničke „lakoće" pisanja: u procesu čitanja čitatelj osvještava kompozicijski smisao montažnih prijelaza i efektnu (najčešće vrlo duhovitu) semantičku povezanost naizgled udaljenih motiva. Lakoća s kojom Krivokapić piše i „skače" iz jednog prizora/grada/jezika u drugi, u dojmljivom je kontrastu spram provodnih tematskih fiksacija njegovih priča, a to su: smrt, raspad obitelji, glad, ludilo.

Odsustvo patetike u opisu sveprisutnosti smrti kao svakodnevne činjenice, osobito među junacima kojima bi se širina životnih mogućnosti tek trebala otvoriti, čini najuspjelije priče ove zbirke vjerodostojno potresnim.