Ne uvijek u skladu s očekivanim zaobilaznim lirskim putanjama, Katarina Brajdić u knjizi pjesama Prečaci postupno i domišljeno gradi novi prostor pisanja i otkriva mogućnosti poezije. Neočekivani ideal slobode izranja na različitim mjestima, u različitim figurama, pretvara se u polaganost s kojom se govori (misli i pjeva) o izvedenim oblicima teksta. Ili, što je daleko važnije, njezina „izgovorljivost praznine" čitateljsku odsutnost čini stvarnom i mogućom: „odjednom spremnost oblaka / odjednom mogućnost naslova / tamna lakoća i skorije vrijeme / blizina za svakoga". Tamna lakoća! Pjesnikinja pristaje na arbitrarnost i neodlučnost riječi s kojima se ponovno osvaja i usvaja svijet prošlog, povijest čitanja vlastitih strahova i odluka, odlučivanja. Riječ je o odlučnosti i prevođenju, upotrebi „budnih jezika" i njihovih nužnosti, koordinata koje se odnose na tijelo, mjere tijelom kao središtem događaja u kojem se mijenjaju uloge, očekivanja. Samoća, dostupnost i ostavljenost... Čini se jednostavno i poznato, samoodrživo i isplativo, nužno je disati i raditi, ali upravo je ideja rada, rasporeda i vremena, postala nešto drugo, drugo za Drugoga. Namjera je gledati i slušati, služiti se, biti izvan gluhosti svijeta, ali i u njegovu živom središtu: „jezik, uzimam što stignem / kažem govori mi, otvaram sve što je od slova / autor, njegovi su navodnici". Ali nemojmo se u kretanju Prečacima prevariti i vjerovati da su sami sebi središte, pjesničko ne-mjesto, naprotiv: riječ je o pamćenju odrastanja, djetinjstva, i onih i onoga što je okružuje, što ona iznova oblikuje kao moguće, kao stvarno, kao žena koja sjedi u svojoj i mnogo drugih pjesama. Govori se posredno i izravno o ulogama, ženama i muškarcima, o rukama i šutnji, a da nismo još započeli, dotaknuli, osjetili i razumjeli što je dodir, što čemu pripada i s čim se što daruje i tko što određuje i dijeli. Kuća, dom, „šarene laže", zablude, razotkrivanja, iskupljenje, otok (Lastovo), selo i gradovi, samo su u ovom nizu motivi za ozbiljnu igru otkrivanja i imenovanja. Pjesnikinja uspostavlja razliku u odnosu na postojeću pjesničku praksu – razliku između želje da se sve vidi, da se čuje dok zatvorenih očiju odgovara i pita, istražuje i mijenja. Kakva je to žena? Kakva je to pjesnikinja? Odgovor sasvim sigurno nije jednoznačan i pouzdan: Prečaci žive od vlastitih gramatičko-stilskih znakova i struktura, i radosno i poletno i ozbiljno, istodobno. Od tijela i približavanja pjesmi i drugima, tebi dok Prečace držiš i imaš u rukama. Čitajmo!

Miroslav Mićanović