Ako ustvrdimo da bi polemika i dijalog mogle biti nosive i suprotstavljene odrednice knjige pjesama Senka Karuze Otimanje, nećemo pogriješiti, osobito ako se misli o krivnji, uzaludnosti i promašenosti. Slaganje dvaju različitih i oprečnih tekstualnih oblika: dnevničkog zapisa, intimne ispovijedi (može li biti drukčija?) i pjesama o samotnim danima i dvorima, nepotrebnim i pogrešnim susretima, izjavama, o sumnjama i strahovima, o vokalima i uzdasima – ujedno je i približavanje i odustajanje, komentiranje i prešućivanje onoga o čemu se pjeva. Traje i ponavlja se pustolovina od gubitka glasa i smisla do raskošne inscenacije dodira, snova, silovitosti i snage, do znaka koji prerasta i nadrasta mogući smisao vlastitog postojanja, života i smrti. Nasuprot dokumentarnom dijelu, ton i glas u pjesmama nije uvijek taman ili svijetao, nego se osjeća i upisuje kao stanka „da dođemo do zraka prije točke". Čitatelj u presudnom trenutku, s autorom, napušta očekivani značenjski okvir i kontekst Otimanja. Riječ je o izmicanju, preobrazbama, o podmetanjima i igri, sa sobom i s drugim, riječ je o muci koja je djeljiva, koja postaje ironično i borbeno, samoironično i pomirljivo pisanje, pjevanje i govorenje. Literarni podtekst (Proust, Beckett, Cioran, Hemingway, Manguel i Pavese, osobito Pavese) nije samo dodana vrijednost, uključivanje drugoga, nego postaje moguće mjesto otpora, otežavanje samorazumljivih motiva i tema bijega, poraza i samouništenja. Stvaranje vlastitog pjesničkog jezika prilika je za supostojanje prošlog i sadašnjeg, erotskog i seksualnog, zone pamćenja i provjere pročitanog i doživljenog: lica, žene i gradovi, Mediteran, putovanja, pisma pisana velikim slovima, majke, očevi i djeca... Karuza je pjesnik koji somnabulno ponavlja i obnavlja radna područja vlastitog života: intimno do boli, a onda nekoliko koraka, redova, naprijed ili nazad, stižemo s njim do paradoksalnih i lijepih uvida o sebi i svijetu. On je pjesnik odluka, paničnog traženja zaborava i sjećanja, svega „onoga što nije mogao dotaknuti". Ili što nije znao oteti, o otmici je riječ i o traženju onoga što je ništa, ništa iz kojeg se ponovno obnavlja i kreće. Ako se odlučimo za traženje odgovora na pitanje „kako pisati o sebi", otkrit ćemo u Otimanju neke od iznenadnih uvida da nas ono što pročitamo, ili dotaknemo, napušta, odlazi na drugu stranu: „Skinuo sam sa sebe sve što sam znao i potonuo u moru / Čekao da postanem riba. / Sunca su već bila na zapadu." Znanje nije jedini alat u poslu čitanja i „otimanja", što je više nego poticajno i potrebno! Otimanje i otkrivanje u dubini i golosti naših vlastitih (čitateljskih) života preporuka je za Karuzinu poeziju. I više od toga!

Miroslav Mićanović