Saudade, blues, sevdah, rebetiko, duende... puno je krovnih odrednica pod koje bi se dao svesti poetički melankolizam Mehmeda Begića, premda nijedna od njih zapravo u potpunosti ne zaokružuje sve aspekte pjesnikove tekstualne potrage za esencijom naše egzistencijalne avanture. Kao predani i ozbiljni soul searcher u svijetu krajnje virtualiziranih i akceleriranih banalija, Begić se uistinu doima poput opasnog čovjeka. Ali tamo gdje je opasnost – kako nas je svojedobno podučio Hölderlin – tamo je i spas!

Damir Šodan