Sunce je zalazilo nad Madridom, obojivši nebo intenzivnom narančastom bojom koja se odražavala na prozorima nebodera, kao da cijeli grad gori. U malom, pretrpanom stanu u srcu Lavapiésa, Daniel Sánchez sjedio je ispred spleta kablova i titrajućih ekrana, krvavih očiju uprtih u beskrajne retke koda. Stalno zujanje računalnih ventilatora bilo je poput iskrivljene uspavanke, jedinog zvuka u prostoru koji je mirisao na ustajalu kavu i uvele snove. Daniel, sa svojom razbarušenom crnom kosom i višednevnom čekinjom, više je sličio brodolomniku nego briljantnom programeru kakav je nekoć bio. "Mora postojati način", promrmljao je sebi u bradu, a prsti su mu letjeli preko tipkovnice s mahnitom hitnošću. "Izlaz iz ove rupe." Pogled mu je na trenutak odlutao do hrpe neotvorenih pisama u kutu njegova stola. Računi, obavijesti o deložaciji, prijetnje vjerovnika. Svaka mu je omotnica bila žarki podsjetnik na to kako je došao do ove točke. Daniel je zatvorio oči, dopuštajući si trenutak slabosti. Prisjetio se uzbuđenja, adrenalina onih ne tako davnih dana kada se svijet kriptovaluta činio kao obećana zemlja. Uložio je sve: svoju ušteđevinu, kredite, čak i novac posuđen od prijatelja i obitelji. A onda je, u tren oka, sve nestalo.