Sunce je zalazilo nad Madridom, slikajući nebo intenzivnom narandžastom bojom koja se reflektovala na prozorima nebodera, kao da je ceo grad u plamenu. U malom, pretrpanom stanu u srcu Lavapiésa, Daniel Sánchez sjedio je ispred spleta kablova i treperećih ekrana, krvavih očiju uprtih u beskrajne redove koda. Neprestano brujanje kompjuterskih obožavatelja bilo je poput iskrivljene uspavanke, jedini zvuk u prostoru koji je mirisao na ustajalu kafu i uvele snove. Daniel je, sa svojom raščupanom crnom kosom i nekoliko dana vrijednim strnjikom, više ličio na otpadnika nego na briljantnog programera kakav je nekada bio. "Mora postojati način", promrmljao je sebi u bradu, dok su mu prsti letjeli preko tastature s mahnitom hitnošću. "Izlaz iz ove rupe." Pogled mu je na trenutak prešao na gomilu neotvorenih pisama u uglu stola. Računi, obavijesti o deložaciji, prijetnje povjerilaca. Svaka koverta bila je užasan podsjetnik na to kako je stigao do ove tačke. Daniel je zatvorio oči, dopustivši sebi trenutak slabosti. Prisjetio se uzbuđenja, adrenalina tih ne tako davnih dana kada je svijet kriptovaluta izgledao kao obećana zemlja. Uložio je sve: svoju ušteđevinu, kredite, čak i novac pozajmljen od prijatelja i porodice. A onda, u tren oka, sve je nestalo.